Dogode se situacije u životu kada tresnemo o pod kao da smo pali s nebodera od 100 katova. Znate ono kad se raspadnemo na tisuće komadića. Kad se kao staklena boca razbijemo o beton, jednako bolno kao što i neugodno zvuči.
No, ja sam kroz život naučila kako brzo pokupiti sve te komadiće, nespretno ih zalijepiti i nastaviti dalje. Jer znam zbog koga to radim.
Nekada sam to radila zbog sebe. Logično, jer imala sam samo sebe. Sada imam tebe. I tebe. Nas. Našu malu, ali veliku obitelj. Tatu koji puno radi, psa koji puno spava, tebe malu koja puno voliš. I sebe.
Kad prijeđem 600 km u jednom danu i dobijem jednu od najvećih pljuski u životu, znam da postoji lijek za sve to. Znam da me tamo negdje čekaju Tvoje bucmaste ručice koje će me jako zagrliti i dati najljepšu pusu u obraz. Znam da će me On utješiti.
I kad jutrima s prvim zrakam Sunca otvorim knjigu i učim. Pa malo gledam Sunce, malo knjigu, malo tebe.
I kad navečer dok svi spavaju čitam još jednu stranicu, pa još jednu stranicu, i još jednu, iako mi duša spava, a oči bole od umora.
I kad pogledam još jedan video, obradim još jednu fotografiju, pročitam još jedan priručnik.
Znam da sve to ima smisla, kad stisnem ta mekana stopala i dragam te svilenkaste obraze, mekše od perja.
I kad me opet bace na pod i izudaraju kao staru kantu, kao da sam to zaslužila. Stisnem zube i nastavim dalje.
Sve mi postane lakše kad ugledam najiskreniji osmijeh. Onaj kojim ponosno pokazuješ svoje prekrasne bijele zubiće.
Kad mi dođe da dignem ruke od svega i odustanem – znam zbog koga sve to radim. Podsjetiš me svaki put kad mi kažeš: “Mama”. Podsjete me Njegove čvrste ruke koje ne daju nikom da me dira.
Sada znam zbog koga to radim. Imam Tebe i Njega.
Imam obitelj. Nas.
