Riječi su Ivana Gundulića.
Rijeći o kojima ćemo danima samo sanjati.
Danas je petak 13. Jedan čudan, ako ne i tužan dan za Istru. Dan koji se neće pamtiti po slobodi. Naprotiv, zatvorene su sve škole i vrtići, a već danima se otkazuju svi događaji, zatvaraju knjižnice, prazne i zatvaraju hoteli…
Kad sve to čitam ispočetka, zvuči mi još nevjerojatnije. Kao da se radi o nekom holivudskom filmu.
Uvode se razne mjere, no koliko su one zapravo PREVENTIVNE, a koliko se zapravo skriva od nas? Mislim da pravu istinu nikada nećemo znati, a možda je i bolje tako. Držim se one da ono što ne znaš, to te ni ne boli.
Negdje sam pročitala da je ovo možda prilika da svi skupa „stanemo na loptu“. Da prestanemo neprestano negdje žuriti, da prestanemo trčati za novcem.
Možda je ovo prilika da se malo više podružimo sa svojom obitelji, da se ponovno povežemo sa susjedima, da si pričuvamo djecu i posudimo šalicu mlijeka ako nam zafali.
Možda je sad vrijeme da otkrijemo što nam je najvažnije u životu. I TKO.
Možda se u nama probudi zrno razumijevanja i suosjećanja prema migrantima i shvatimo da nam je svima oduzeto isto – pravo na slobodu. Pravo na slobodno kretanje, na slobodan odlazak na posao, na slobodnu kupovinu. Pravo na normalan život. Sve nam je oduzeto preko noći.
Pitam se kako će ovo potrošačko i razmaženo društvo preživjeti ovu krizu. Društvo koje je naviklo da skoro u bilo koje doba može kupiti što god poželi, koje sve uzima zdravo za gotovo i ne zna kako je to živjeti u oskudici. Kako će ono shvatiti da nečega nema i da negdje ne smije ići?
Često čujem kako je najvažnije zdravlje, uz „on ima sve petice u školi“ ili „ona je postala šefica u banci, ali zdravlje je najvažnije“. Zaista? Važemo li ovih dana što je stvarno važno? Shvaćamo li sada koliko smo kao pojedinci mali i nebitni, manji od zrnca prašine u ovom velikom Svemiru?
Nije li nam ovo sve došlo kao jedna ogromna pljuska?
Možda se sad malo probudimo. Možda oprostimo nekome s kime smo u svađi godinama, možda nazovemo nekoga koga već dugo nismo čuli jer nikada „nemamo vremena“.
Jer, znate, nekome se „korona“ dogodi svaki dan. Dijagnoza kao grom iz vedra neba, odlazak u bolnicu te strah i neizvjesnost za oboljelog i njegovu obitelj. Iznenadan prekid svih projekata, planova i želja. Sve se stavlja na čekanje, sve pada u zaborav. Ostaje samo jedna borba – borba za goli život. U čemu je sada razlika?
Lako je smijati se iz daljine, kad se to sve događa u dalekoj Kini ili susjednoj Italiji, „tamo negdje“, daleko od nas. Takve stvari se uvijek događaju „drugima“. No, kada se uživo vidi strah u očima, ispražnjene police, djelatnice u dućanima s rukavicama i maskama, redovi ispred ljekarni… onda te to osvijesti i probudi. Zaboli te. Stegne te grč u želucu i stisne se knedla u grlu. Zapitaš se: „Što nam se to događa?“.
Sada su naše strpljenje i odgovornost na velikoj kušnji. Koliko smo spremni žrtvovati svoju slobodu na uštrb tuđe dobrobiti? Koliko ćemo se povezati, iako smo fizički udaljeni?
No, možda iz svega ipak proizađe nešto dobro. Bit ćemo prisiljeni kupovati domaće i lokalne proizvode, usporit ćemo svoj životni tempo. Pročitati onu knjigu koja čeka.
Možda ćemo tek sada početi ŽIVJETI.
P.S. Ako vas zanimaju ideje za recepte u ovo ne-slobodno vrijeme, navratite na moj Instagram: Mamika.tea
vrhunski tekst