Neki dan sam srela poznanicu koja je pred porodom. Podsjetila me na to što je najteže u svemu tome. To nije porod, on prođe kroz par sati ili par dana, ovisi kako vam grah padne. Najgore tek dolazi, a zove se NEZNANJE. Neznanje kako postupiti u nekom slučaju. To sam osjetila odmah nakon poroda kad sam bebu presvlačila po prvi puta. Mislim da je trajalo pola sata. Nisam znala niti kako da skinem pelenu, a kamoli kako se stavlja nova (iako sam imala iskustva s tuđom djecom). Dirala sam ju kao da ću se opeći i istovremeno potrgati bebu. Bio mi je bed pozvoniti sestri još i za to, ionako sam stalno zvonila za nešto.
Taj glupi osjećaj nemoći i neznanja zapljusnuo me opet ovih dana. Zvala sam i bolnicu i hitnu zbog učestalog povraćanja djeteta (svakih 5 min.) Dobila sam jako različite odgovore. Zbilja razočaravajuće. I onda plivaj kako znaš, snađi se, mada znaš da nemaš pojma i da zapravo eksperimentiraš i nadaš se najboljem.
To me izluđivalo još od trudnoće. Kao npr. ne smiješ jesti ovo ili ono. Ne smiješ spavati na leđima. Ne smiješ voziti auto (zbog pojasa). Mit ili istina? Ne znam odgovor, ali znam da ti Google postane najbolji prijatelj. Ne da se držiš svega što tamo piše kao pijan plota, nego da dobiješ ideju gdje potražiti odgovor na željeno pitanje, na što se usmjeriti. Jer, budimo realni, Google je prepun gluparija, lako se čovjek izgubi u svemu tome, savjeti su toliko kontradiktorni da u isto vrijeme i kuhaš juhu i smrzavaš ju i bereš povrće za juhu. I sadiš ga. Siješ mrkvu i kupus. Ili Koopus (kao Google, znam da je glupo).
S druge strane, nije sve što je s interneta glupo, nisu sve to “moderne izmišljotine”, nije sve prodavanje magle. Ako je nešto glupo, onda je jednako glupo i na internetu i na tv-u i u novinama. Treba samo malo upregnuti moždane vijuge i procijeniti od koga dolazi neka informacija, je li samo senzacionalistička ili ima stručnjake i zdrave temelje iza sebe.
Kao što rekoh, nakon poroda misliš: “Hvala ti Bože, najgore je prošlo!”. A i cimerica i Bog ti se nasmiju. Znaju da najteže tek dolazi. Znaju da nemaš pojma o ničemu, kao npr.:
1. Kako pravilno podići i spustiti dijete? U početku dižeš i spuštaš dijete kao paketić, vidiš da svi to tako rade, pa "Kud svi, tud' i mali Mujo", ali onda ti netko kao bubu u uho stavi pojam "babyhandling". Pa dižeš i spuštaš dijete preko boka, rotiraš ga kao sirenu na policijskom autu, sve za djetetov pravilan rast i razvoj.
2. Onda nakon par dana dođeš doma i suočiš se s novim strahom zvanim gospodin Pupak. Treba li stavljati na njega puder ili špricati Octanisept? Koga god pitaš dat će ti drugi odgovor, tj. dat će ti isti: "Ja sam to tako i sve je bilo ok." Opet ne znaš što da odabereš i eksperimentiraš.
3. Kako beba treba spavati? Na boku? Na leđima? Na trbuhu? "Na trbuhu samo ako cete gospođo gledati bebu cijelo vrijeme je li sve ok." Ne znam za Vas gospođo, ali ja namjeravam spavati po noći, a ne gledati u bebu koliko god mi bila draga i mila. Usput saznaš za neke valjke, stavljaš dijete da spava na bok između njih i svaki put ga stavljaš na drugi bok (ako uspiješ zapamtiti koji bok je bio prijašnji) (valjci su pamučni, ne brinite, ne znam kakve ste vi zamišljali!).
4. Onda krenu problemi s dojenjem. Koliko često? Je li dijete gladno? Ima li dovoljno mlijeka? Treba li djetetu dati vode? Treba li kombinirati s adaptiranim mlijekom? Kojim? Jedino pametno rješenje je pitati žene koje su u tome uspjele. Zaboravite na bapske priče o hranjenju svaka 3h. Ni mi odrasli ne jedemo svaki dan u isto vrijeme. Zašto to onda očekujemo od tih malih bića koja kao da su promjenila 3 kontinenta u par dana. Je li to u redu? Pa to nisu strojevi. Svatko od njih je drukčiji. Pogledjate malo sebe i ljude oko sebe. Jedete li svi iste količine ili u isto vrijeme?Teorija ili praksa
Pripremiš se ti teoretski da nećeš spavati po noći, da nećeš ići gdje hoćeš i kad hoćeš. Sve je to teoretski. I sve to pada u vodu pred praksom. Jer teorija kaže da će se dijete buditi po noći svaka 3 sata. A u praksi plešeš na snimku “Šibenskog festivala 2011.” od 4 do 5 ujutro, htjela ti to ili ne. (Godina je 2018.).
U praksi ti dijete zbog zubiju zaspi tek u 5 ujutro. A ti se dižeš u 7. Na prvi dan posla. PRVI!
Nakon što savladaš početne zagonetke oko presvlačenja, hranjenja i spavanja, prođe nekoliko mjeseci i onda na red stignu pitanja o tome kada dijete treba staviti na pod. Smiju li se koristiti razne ležaljke, njihalice i sl. Sve opet pod budnim okom Ministarstva pravilnog rasta i razvoja. Treba se poštivati raspored djetetovog napretka po mjesecima, koji je opet različit od Kabineta do Kabineta, i svaki će ti naći nešto što ne radiš dobro.
Dodatna hrana ili dohrana
Ako nemate ekstremnih problema s grčevima do 5.mj. djetetova života, kao mi, onda ćete lagano krenuti s pitanjima kad početi s dohranom? 4, 5 ili 6 mj.? Neki pedijatri savjetuju već sa 4 mj., neki urliču da se ni slučajno ne smije prije 6.mj. Pa ti biraj. U životu odraslog čovjeka 2 mj. nisu ništa, ali nekome su to prvi mjeseci ikada i nije baš za igrati se i eksperimentirati s nečijom (još nerazvijenom) probavom. Ono što ti može pomoći je WHO (svjetska zdravstvena organizacija) i njene upute. Imaš naravno i cijelo selo koje navija da što prije natrpaš šaku soli i šećera u djetetovu hranu. Kao da će negdje zakasniti. A ti se pitaš treba li jesti kašice ili se samo hraniti rukicama? Odmah sve namirnice ili uvoditi postepeno po mjesecima? Ne znaš.
Novi set pitanja
Ali znaš da ti vrijeme donosi nova pitanja:
1. S koliko bi se mjeseci dijete trebalo okrenuti s trbuha na leđa, s leđa na trbuh? Kada se treba samostalno posjesti? Kad puzati? Kada podići na noge? A kada prohodati? Jao, to je moja omiljena tema. Što je s hodalicama? Kažu da ih je ukinulo Ministarstvo pravilnog rasta i razvoja.
2. Kakva AUTOSJEDALICA ide nakon što dijete preraste jaje? Što znače grupe 1/2/3? Suprotan smjer ili smjer vožnje? Koji dućani dozvoljavaju isprobavanje sjedalice u tvom autu?
3. Onda “nedajbože” da se odlučiš na nošenje djeteta, jer i to nije jednostavno kako se čini na prvu. Nije svaka nosiljka dobra. Neka može naštetiti djetetu, bez obzira što se prodaje pod imenom najpoznatijih svjetskih proizvođača. (Zato za daljne informacije preporučam blog Nošenje beba)
4. Kakva treba biti prva obuća? Od kojeg materijala, savitljiv ili tvrdi đon, koji proizvođač? Pitanja su mnoga. Opet ne znaš i lutaš. Ali bar nisi bos dok lutaš!
Malo je reći da mi se puno puta povraćalo od tih silnih istraživanja. Da me bolila glava od čitanja svega toga. Sjećam se da sam jednom prijateljici poslala poruku: “Reci mi molim te, daje li se djetetu voda iz pipe ili mora biti kupovna? Eto, neda mi se još i to istraživati, ne mogu i ne želim. Imam #nemajka trenutak i nije me briga. Dosta mi je svega.”
Ima li nade?
To je ono što je mene najviše izludilo. (I još uvijek me izluđuje, jer to sve nikad ne prestaje). Sve je znanstvena fantastika. I za sve moraš biti stručnjak. Jer se bojiš pogriješiti. Jer želiš donjeti ispravnu odluku. Jer želiš najbolje toj maloj mrvici. A realno, nemaš gdje pitati. Ponekad savjeti babe, strine, tetke i komšije mogu više naštetiti nego donjeti koristi. Jer mi mladi nemamo pojma i izmišljamo toplu vodu. Starije stvari su bolje i pametnije. Tko je čuo za promjene, napredak, znanost, … Možeš potražiti savjet prijateljica, ali i njega moraš vagati. Ako je ona nešto uzela kao ispravno, ne znači da će to i za tebe biti ispravno. Sve se na kraju svodi na onu dobru staru (ta im je stvarno dobra i bezvremenska): “Uzdaj se u se’ i svoje kljuse!” Vjeruj svom instiktu. Opusti se i dozvoli si pogriješiti. Nemoj se kriviti i nabijati si na nos jer nešto nije ispalo kako si očekivala, jer uvijek će se naći netko tko će ti to s veseljem nabiti na nos. Uvijek će se naći oni čija su djeca proplivala s godinu i pol’, koja su prohodala s 3 mj., a još u trbuhu su slovkala oto-rino-larin-go-log.
Opusti se. Nikad nećeš saznati tko je tu lud, zbunjen, a tko normalan. Možda je tako i bolje!
