Koliko često sebe uhvatimo u uspoređivanju s drugima, u forsiranju sebe, guranju preko granica mogućeg?
Što nam tada može pomoći?
Jedna od najvažnijih riječi koje trebamo razumjeti i integrirati je: korak.
Korak u dva smisla:
1. Sve počinje prvim korakom. Ako gledamo na život/posao kao ljestvicu od 1 do 100, ne možemo doći do broja 100, ako ne krenemo s brojem 1. Ako ne započnemo, ako ne damo šansu tome nečemu što nas kopka i interesira.
2. Korak po korak. To znači da kad krenemo s brojem 1, ne možemo odmah skočiti na broj 100. Ne može se s prve stepenice skočiti na stotu. Ne možemo se fizički tako rastegnuti. A pokušavamo to napraviti s našim željama i snovima. Pokušavamo se rastegnuti što je više moguće, forsiramo, silimo.
Zašto to radimo? Krenemo sa svojim brojem 1 i gledamo u tuđi broj 50. I grizemo se što mi nismo tamo. Pitamo se zašto nama ide tako sporo? Kad ćemo i mi doći do broja 50?
Pritom zaboravimo da su i oni prošli put od 1 do 50. i da je svačiji put drukčiji.
Nečiji brži, nečiji sporiji.
Svoj.
Drukčiji.
I ja se sama ulovim u mislima oko toga zašto sam “tek” na broju 5 ili 10, a htjela bih biti kao netko tko je na 50. Pa se prisjetim da je najvažnija stvar na svijetu da sam krenula s brojem 1.
Krenula sam.
Nisam ostala na 0.
Moj broj 50 će tek doći.
Također, pokušavam povući paralelu s bebama. One tako lijepo žive u trenutku, na svom broju 1, 2, 10… Ne forsiraju da su odmah na 50. Npr. ako se nakon par mjeseci života još uvijek ne okreće s trbuha na leđa, beba neće misliti: “Joj vidi onu Bebu2, ona se već okreće ,a ja ne. Kako sam ja glupa i nesposobna, ja ne vrijedim. Bolje da odustanem. Zašto ja još ne sjedim, zašto ne hodam? Želim trčati kao Beba3 (iako još ni ne hodam)!”
I kad proba i ne uspije, što ona radi? Proba opet i opet i opet.
I koliko je ponosna kad uspije? Koliko smo svi mi ponosni na nju kad uspije? U tim trenucima ona si ne govori: “Ma nije to ništa, to sam slučajno, posrećilo mi se, drugi put sigurno neću uspjeti”.
Ovog banalnog primjera se često sjetim kad sebe guram da s broja 10 skočim na 50.
Kad svoj broj 10 uspoređujem s tuđih 50.
Tada se probam staviti u bebinu kožu i reći si:
Točno si tamo gdje trebaš biti.
Da si znala bolje, napravila bi bolje.
Da si mogla bolje, napravila bi bolje.
Sve je u redu. Sve je baš onako kako treba biti.
Tvoje vrijeme tek dolazi.
Najbolje tek dolazi.
