Kako sam se odmorila

Odlazak na posao nakon porodiljnog dopusta predstavlja veliki stres za skoro svaku novopečenu mamu, a po mome iskustvu za baš svaku s kojom sam o tome razgovarala. Toliko je pitanja, strahova, nepoznanica. Tko će čuvati dijete, kako će se priviknuti na jaslice (ili zašto nema mjesta u jaslicama, a Grad se hvali kako nema liste čekanja). Kako ćemo dijete i ja podnijeti toliku razdvojenost, čak i više od 8 sati? Pa Zlatiko i ja se nismo razdvojile na više od 2 sata (koliko treba frizerki da me iz bureka pretvori u ženu). Danima me prala ogromna nervoza. Ona dobra stara nervoza prije ispita na faksu (ili drugdje). A da ne pričam o noćnim morama. Sanjala sam ljude koje ne poznajem kako razgovaraju o mom poslu i meni. Loše, naravno. Jer će se cijeli svijet urotiti da meni bude najgore na poslu. Ipak sam ja prva mama ikada koja ostavlja dijete na čuvanju i ide raditi.

Vrhunac noćnih mora je bila noć u kojoj sam ne jednom, ne dvaput, nego čak triput sanjala da sam zakasnila. Možda bih to sanjala i četvri put da me na „sreću“ nije Zlatiko probudilo 58. put tu noć, nakon čega sam se ustala iz kreveta, presretna što se ipak nisam obrukala zakasnivši prvi dan na posao, što ne znači da mi se nije pružila prilika u stvarnosti. (Ipak nisam zakasnila, unatoč tome što me zaustavila policija valjda prvi puta od kada imam vozačku, što sam putem izgubila pločicu s imenom i to sve nakon što sam odspavala samo 2.5 h tu noć, jer se Zlatiko odlučila razboljeti baš sada, a nevolja nikada ne dolazi sama pa se i sat pomicao unaprijed i ukrao mi još 1 h nespavanja. Došlo mi je da sjednem, plačem i preskočim cijeli dan.)

A sad da se vratim na to kako sam se odmorila i kakve to veze ima s odlaskom na posao. Dakle, namjerno cijelo vrijeme pišem „odlazak“ na posao, a ne „povratak“ jer nisam imala tu privilegiju da me nakon isteka roditeljskog dopusta čeka staro radno mjesto. Kao prava “žena, Hrvatica, trudnica” ostala sam bez posla negdje na sredini trudnoće. Zapravo, kad bolje razmislim, nekim ženama se time napravi velika usluga. Sumnjam da se svakom poslodavcu žene vraćaju na posao s osmijehom na licu, a da ne pričam o suprotnoj strani i očekivanju čestih izostanaka s posla i ostalih krasota koje prate jasličku djecu.  Često sam govorila da se nakon svog roditeljskog dopusta nemam gdje vratiti, na sreću ili nažalost. Lijepo bi bilo zaraditi neke novce (i opet ih potrošiti na još šarenih mekanih pelena ili koju nosiljku za bebonošenje, da se druži s ostalima koje ne koristim, da nisu usamljene u toj ljepoti). No, s druge strane, uživala sam u svakodnevnim rutinama sa svojom Zlatikom. Sve dok nisam otkrila nešto skroz novo, jednu novu razinu uživanja. A to se zove: odlazak na posao. Koliko sam strahova proživjela razbijajući glavu o tome toliko sam se nauživala prvog dana na poslu. Došla sam u novu radnu sredinu, upoznala nove ljude i prisjetila se kako je to biti ja. Netko tko osim brige o djetetu, mužu i ostalim aplikacijama modernog obiteljskog života ima vremena i za aplikaciju zvanu Ja. Otkrila sam da ona uključuje razne izbornike, stalna ažuriranja i neke nove neistražene mogućnosti (a moram priznati da ni pogled nije loš – vidi gore).  Do tog dana nisam bila ni svjesna koliko mi je bio potreban ovaj update. Na ljestvici od 1 do 10, posao je 1 naspram onoga što sam i koliko sam toga radila doma sve ove mjesece. Zato sam se tako dobro odmorila na poslu! Resetirala sam se i napunila baterije za sljedećih 13 mj. Stoga, palac gore za nove radne pobjede!