Sigurno se sjećate svog prvog poljupca, prvog dečka ili cure. Dođu kasnije i oni drugi i treći, ali prvi se najviše pamte.
Prije godinu i pol dana, kako je krenula prva karantena ili tzv. “lockdown” (jer sve mora zvučati fensi, pa i to da smo zatvoreni u svoja 4 zida i da ne smijemo izać iz kuće), moj buntovni duh nije poslušao i nije ostajao kod kuće.
Valjda baš zato jer smo morali biti doma i propadati, ja sam poželjela trčati i letjeti kao ptica raširenih krila. Biti slobodna. Udisati svježi zrak punim plućima. Isključiti se od broja zaraženih i broja preminulih. Na sat vremena biti negdje drugdje, a ne u pandemiji i stresu.
Prvi pokušaji trčanja
Krenula sam trčati bez ikakvog plana. Samo ići. Nisam stigla daleko. Nakon 200 m ostala sam bez daha. Džabe ti sva volja ovog svijeta, ako nemaš kondiciju. Više se vučeš nego što trčiš.
A trčala sam svaki drugi dan i malo po malo tih 200 m postalo je 500 m, pa 1000 m, itd.
U 5.mj kad su nas konačno malo pustili s lanca krenula je i Škola trčanja za koju mi je rekla susjeda Irena. Na prvu nisam htjela ići, jer “tko zna koja ekipa je tamo” (kako glupo!), pa sam zeznula samu sebe i na prvom treningu platila za cijeli mjesec, da dolazim redovno, ako ništa onda zbog toga što sam platila.
I naravno da sam se prevarila. Ekipa je super, 100 puta sam se ugodno iznenadila, a trener nas istovremeno nasmijava i viče na nas da usporimo i ne divljamo. Ima veliko znanje i super ideje za treninge poput “idemo trčati po zemlji i kamenju, pa sve do maneštre” (svi znamo zašto je Tea otišla na taj trening).
Treninzi i utrke
Kako sam mrzila te treninge. (Ne one s maneštrom, nego one na starom, betonskom školskom igralištu). “Umirala” sam svaki put i govorila si: “E nema šanse da dođem sljedeći put.”
Dolazila sam svaki put. Jer sam svaki put pomicala svoje granice malo po malo. I zbog onog osjećaja nakon treninga. Kad sam toliko puna snage da bih mogla sama dići i nositi zagrebačku katedralu. Od Zagreba pa sve do Umaga.
Počele su se spominjati utrke, ali još češće i njihovo otkazivanje. Jedna po jedna, kao domino, sve su otkazane. Tj odgođene (za neka bolja vremena). Pa tako i ona koju sam sramežljivo gledala iz godine u godinu. “Ho ho ho run”, umaška utrka s kapicama Djeda Mraza.
Gledajte, nije to samo utrka na kojoj ljudi trče, osvoje medalje i idu doma.
Ne. Tu se ljudi druže prije i poslije utrke. A trči se uz more, uz navijače koji uz stazu dovikuju tvoje ime kao da si Luka Modrić, viču ti “Bravo”, iako ni sebe ni njih nećeš odvesti na nikakvo prvenstvo. A u cilju je atmosfera posebna. Osim što mirišu kuhano vino i fritule kao i drugih adventskih dana, svira bend uživo, čuju se razni tonovi, a ritam je jako veseo i plesni.
Pored svega, to je i humanitarna utrka. Koja se ove godine trčala za sklonište za pse.
A ja sam trčala za jednog psa. Koji već godinu dana trči samo iza duge, a prije je trčao sa mnom, i po Umagu i po Zagrebu. Po danu da me ne bude sram (opet glupo!), a po noći da me ne bude strah.
Ma sigurna sam da je ona trčala sa mnom, s moje lijeve strane, kao i svaki put. Zato sam u cilj ušla sama, da joj nitko ne stane na šapu dok zajedno ulazimo u naš prvi cilj.
Jer pvi se pamte.
Prvi pas.
Prva utrka.
Prvo sve, zar ne?
