Znate li nekoga tko ne voli Pariz?

Medeni mjesec. Pariz. Prije 5 g.
Objavila sam svoju prvu fotografiju na Instagramu. Uslikala sam macaronse u našoj hotelskoj sobi. Na prvu zvuči tako lijepo, ali nije bilo ni blizu. Zamjerio mi se Pariz jer ga je pogodio isti ovakav toplinski udar kakav je ovih dana. Bilo je nesnosno, užasno, a mi smo hodali od jutra do sutra. I onda kada smo napokon legli u krevet, jeftinjava od hotela nema klimu. Da nije bilo onog ventilatora mislim da bi se otopili do jutra.

Dakle, svoju prvu fotku za Instagram napravila sam fotografirajući macaronse. Tada sam ih prvi put probala. I to ne bilo kakve, nego iz jedne čuvene pariške slastičarnice Laduree. Bilo nam je u planu posjetiti ju, ali kako su dani prolazili, tako nam je interes za Parizom bivao sve manji i samo smo križali stvari s “to do” liste, bez da smo ih obavili. I tako smo pri kraju jednog dana, još se sjećam, s desne strane prije ulaska u metro ugledali natpis “Laduree”. Na prvu nisam shvatila, ali mi je zvučalo poznato. Brzo sam izvadila svoj papir s uputama na kojem je pisalo: Laduree- obavezno ići. Prefini macaronsi. Još mi je u glavi slika tog malog, ali slatkog mjesta, u pastelnim bojama, kao i radnika koji u rukavicama pažljivo uzimaju macaronse, kao da su dragulji i pakiraju ih u poklon kutije. Vjerujem da je to bila nagrada za svo pješačenje i preznojavanje toga dana.

Kao što se može vidjeti – fotografija je očajna. Bilo je to doba kada sam mislila da se na Instagramu objavljuju samo vintage fotografije, a ja sam htjela biti u trendu pa sam se potrudila i izvela ovo:

Sami procijenite koliko sam uspjela u naumu. A još sam ju i provukla kroz neki filter da izgleda bolje, kakva bi tek bila bez filtera. Uslikano je s iPhoneom 3, koji je tada bio predzadnji krik mode, s obzirom da se za četvorku već stajalo u redovima po cijele noći. Nebitno. Vratimo se Parizu.

Najljepši dio putovanja bio nam je dvorac Versailles. Taj je dan započeo nevremenom i grmljavinom (od koje umirem od straha), ali to je značilo samo jedno – osvježenje! Bilo je predivno šetati po tom ogromnom parku ispred dvorca, a najzabavniji dio je bila vožnja električnim autićem. Dobiješ mapu i imaš točno sat vremena da se vratiš na početnu točku.

Ne smiješ skretati ni lijevo ni desno na križanju staze, jer se u protivnom autić automatski gasi i blokira, ali to smo saznali na teži način, prateći jedan puteljak i vičući: “Vidi koje lijepe fontane, ajmo skrenutiii!”. Pogrešno. Ispred nas već su zaglavili jedni Talijani. A sad i mi Balkanci. Kad je došao striček iz osiguranja da nas odblokira gledali smo u pod i sramili se. Sjeli smo u autić, opalili po gasu i bježiii natrag da stignemo na vrijeme.

Bilo je i malo romantike: (ipak je to grad ljubavi (i svjetla – koja nismo vidjeli jer je dan trajao do 22 h, a mi smo tada već debelo spavali))

Za kraj, ne mogu reći da ne volim Pariz, nije moguće ne-voljeti Pariz, samo mi se nije svidio boravak tamo, tako da definitivno moram na popravni, što prije – to bolje!