Na Instagramu sam pisala o tom osjećaju razdvojenosti. Što je otvorilo ne tako davnu ranu zvanu “privikavanje na jaslice”. Sjećam se tih dana, s dozom tuge. Kad mi je prijateljica napisala “na poslu veneš za svojom bebom”.
Nije to mogla bolje opisati. Sjedim za tim stolom i fali dio mene. A vene cijeli dio mene, cijela ja od glave do pete. Nisam mogla a da se ne pitam: kako je to u redu da ona tamo vene za mnom, a ja ovdje za njom? Tko je to izmislio? iz kojih razloga to radimo? zašto se to predstavlja kao nešto najnormalnije na svijetu.
Šuti i trpi, super ti je, bar imaš posao, nemaš se pravo loše osjećati. nemaš pravo misliti na tvoju i njenu bol. nemaš pravo tražiti bolje. Neka te boli kao i nas. proći će. nemaš izbora. sama si si kriva. šta si ga rodila. zašto radiš. ne možeš imati ovce i novce.
toliko osuda, toliko tuge i gorčine u ljudima.
a ja sam znala da mogu bolje. da postoji drukčije. cijelo tijelo mi je vrištalo dok sam ju ujutro ostavljala tamo, slušajući kako ona vrišti za mnom. i nosila teške noge. i torbu mokru od suza. cijelo tijelo mi se bunilo, srce se svakoga dana lomilo, i onda smo ga svakoga dana popravljali, krpali.
Ima i lijepih sjećanja
iz tog razdoblja najrađe pamtim fotke koje su mi na viber slale naše tete odgajateljice. ono kad ideš na posao, a beba ostane prvi puta na spavanju. pa ne znaš hoćeš li htjeti uopće leći, a kamoli zaspati. hoće li te zvati da dođeš po nju s posla. hoćeš li se opet morati opravdavati. koliko će sve to trajati.
a onda kao melem na ranu stigne fotka na kojoj ona spava. baš kao i doma. stisnuta uz svoju mekanu tetricu koju od milja svi zovemo “kipica”. pa ne znaš idu li ove suze od sreće što je sve u redu ili osjećaja zahvalnosti prema toj ženi koja ti je samoinicijativno poslala fotku.
razdvajanje boli. odvajanje dijela tvoje duše boli. iako će s vremenom doći i veća odvajanja i druge boli, ima me pravo boljeti ovdje i sada. žena sam, mama, nisam stroj.
volim te mišiću moj,
mama
