Sva sreća da Djed Mraz ne postoji, jer bi se sreli negdje u stanu dok ja u sitne sate raznosim čistu robu po sobama.
Sva sreća da ne postoji, jer bi se prepao kad bi vidio moje lice umrljano čokoladnom kremom (koju sam polizala do zadnje kapi) i raščupanu masnu kosu s izrastom do brade, koju ipak nisam stigla oprati iako je bila na to-do listi. Mama je uvijek zadnja na njoj.
Sva sreća da Djed Mraz ne postoji, jer kad bi vidio moju listu želja, samo bi se nasmijao i rekao da mi to ne bi mogao ostvariti ni za 3 života.
Sreća za vas da on ne postoji, jer kad bi se sreli usred noći i on ne bi pobjegao unatoč mome licu i mojoj kosi, pitala bih ga: „Kako si? Jesi umoran? Jesi jeo šta? Daj sjedni da popijemo kavu, znam da ti treba. I meni također. Hoćeš malo francuske? Baš sam ju završila. Ne, ne, ne, nije ti to salata iz Francuske, nego iz Hrvatske, samo ju tako zovemo. Znam, mi iz Hrvatske mislimo da je sve na svijetu naše – od izuma struje, svjetskih glumaca pa do najfinije hrane. Sve je naše i sve je najbolje. Hoćeš malo i pršuta? Ubola sam neki na akciji. Nije baš neki, ali poslužit će. A i prošla je ponoć, pa smijemo jest meso.“
Četiri su sata ujutro. Muž se budi, mora na posao. Sjeda s nama da svi skupa popijemo kavu. I pojedemo francusku salatu iz Hrvatske.
Sva sreća da Djed Mraz ne postoji, jer bi se prejeo i „ubio oko“ u svakoj drugoj kući, a za pomoć u poklonima morali bi mu priskočiti roditelji 😉
