“Zašto još ne hodaš, Zlatiko?” Pa rekli su ti da moraš prohodati između 8. i 18. mjeseca života, a ti ih imaš već 17. Ma 18 ti naveliko kuca na vrata.
“Što čekaš?”
“Nije li ti dosadilo puzati?”
“Kada ćeš protrčati?”
Ja ne znam praviš li se ti da ih sve ne razumiješ ili ih jednostavno ignoriraš. Znam samo da već sada furaš svoj film i prohodat ćeš kad napuniš 18 mj. i 1 dan. Svima iz inata. Neće tebi nitko govoriti kada ćeš prohodati!
Ni ti ni ja ne razumijemo čemu tolika pitanja i briga oko toga, pa ti najbolje znaš kada ćeš nešto napraviti i nije te briga što drugi misle o tome, tako se živi! Zavidim ti.
Crna ovca
No, ono što sigurno znam je da si ti crna ovca u obitelji. I šire. Ne znam je li gore to što još ne hodaš ili što nisi krštena. U oba slučaja si “jadno dijete”. Eh da je drugima živjeti tako “jadan” život kakav ti živiš, u kojem te svi maze, paze, ljube, nose… Pa tko normalan bi se žurio prohodati kada te malo nosi mama, pa malo tata, baka, deda, teta čuvalica (ciao Pam!), ma tko god stigne. Tko bi trošio svoje cijenjene korake kada ima predivna roza kolica u kojima obilazi svaki kutak Lijepe naše, a i šire.
Pješke ili s kolicima – svugdje se stigne.
Zapravo, tebi se nigdje ne žuri. Pametna si ti, znaš da ćeš se nahodati cijeli svoj život. Tko zna kolike te tisuće kilometara čekaju pod tvojim krhkim stopalima. Čemu žurba, sve ćeš stići. Odmori još koji dan. Doći će vrijeme kada će ti jedina želja biti dići noge u zrak i odmoriti noge.
Bih li ja voljela da hodaš? Pa i bih i ne bih. Moja kičma ti zahvaljuje što si to odgodila. Znam što me čeka. Grba na leđima i “Mama nosi me!” kad ti se više neće dati.
To me nagnalo da se pitam: Ima li potrebe svrstavati sve u neke ladice, okvire, rokove… Može li se negdje progledati malo kroz prste? Možemo li se negdje malo opustiti i ne robovati svakom pravilu? (Pod uvjetom da govorimo o zdravom djetetu, kakvo je Zlatiko, a ona bi vam poručila: “Sve je u redu sa mnom, moja me mama dala testirati” – kako bi rekao Sheldon iz Teorije velikog praska).
Ipak shopping
A dok ti ne odlučiš hoćeš li prohodati danas ili sutra, mamika više nije mogla čekati i opskrbila te prvim sandalicama.
Neka ih. Nek te čekaju tako lijepe i čiste.
Pa da jednoga dana, kada sama odlučiš, počneš osvajati svijet.
2 odgovora