Tehnički i kreativno pripremam svoj prvi post više od 10 dana. Zašto? Pa recimo da su me pojmovi poput cPanela, WordPressa, Dashboarda i sl. totalno iznenadili i uhvatili skroz nespremnu. Za nekoga poput mene, tko se aktivno koristi internetom (kako volimo istaknuti u životopisima), društvenim mrežama, programima za obradu teksta, i sl. pisanje bloga trebalo je biti mačji kašalj. No, zatekao 
me taj WordPress, ne znam što je to točno, pročitam malo o njemu, k’o fol mi je jasno i za par sekundi zaboravim. Znam samo da sam kliknula na instaliranje (u stilu onoga „I accept“, „I agree“, …) jer je tako rekla Domaćica (pokušaj stavljanja linka). Otvorim konačno taj WordPress i gledam na desetke nečega i ništa ne razumijem. Pogledam koji video o njemu da vidim kako se koristi. OK, čini mi se lako na prvu i idem ga isprobati. Kaže lik u videu da kliknem na „Dashboard“ jer je tamo sve: tamo se piše post, uređuje post, stavljaju fotke, itd. No ja gledam u ekran i nigdje to ne vidim. Mislim si, ovo je totalni kineski za mene. Boli glava! Kad sam razmišljala o pokretanju bloga zamišljala sam kako ću samo tipkati po svom laptopiću uz veliki osmijeh na licu i još veću šalicu kave. A zapravo mi je izraz lica šokantno-zgrožavajući (ako je ovo zadnje uopće riječ). Kave nema jer je prekasno za nju (a prekasno je sve nakon 17 h), a i glava me pomalo boli od svih novih pojmova i nejasnoća. No, sretna sam! Konačno sam krenula u tu avanturu pisanja bloga o kojoj sam maštala godinama, ali sam uvijek nalazila izgovore u stilu „o čemu ću ja pisati, tko će to čitati, nemam ja vremena za takve stvari“. Sada kada sam malo starija i ponekad mudrija odlučila sam pronaći malo vremena za sebe i svoj hobi.
E pa sretno mi bilo!
A zašto sam krenula pisati baš sada? Zato što sam pročitala jednu fenomenalnu rečenicu koja mi je otvorila oči: „Za godinu dana željet ćete da ste krenuli na današnji dan.“ S obzirom da bih voljela da sam počela prije godinu dana, ne želim tu grešku ponavljati (iako oni koji me poznaju znaju da volim ponavljati, ali o tome neki drugi put). Međutim, svoj prvi post zapravo sam počela pisati na Badnjak, u jedan narančasti rokovnik iz 2014.g. Više volim dobri stari papir, nekako se ne mogu izraziti pišući u Wordu, on mi služi samo da pretipkam ono što sam već „urezala“ u papir. Jednako tako više volim čitati knjigu koju držim u ruci. Gledanje u ekran ne pruža to zadovoljstvo kao listanje knjige, iako, priznajem, zna biti puno praktičnije jer valjda nema mjesta na koje ne nosim mobitel sa sobom. No, da se vratim na svoj prvi post, onaj od Badnjaka. Pisala sam o tome kako slavimo svoj prvi Božić s našim Zlatikom, godine 2017. Zlatiko je naša beba, ženskog spola, koja u vrijeme ove objave već ima godinu dana. Može se primijetiti kako volim koristiti umanjenice u stilu mamika, zlatiko,… Voljela bih objasniti zašto, ali ne mogu, jednostavno mi paše i mislim da sam to naslijedila od svoje mame. Dakle, Zlatiko (s naglaskom na A) je s nama. Ona je sve čega skoro nije bilo Božića prije ovog. Pogledala sam u aplikaciju, tada je u mom trbuščiću (ili trbušini) imala jedva 2 kg (a sada je 5 puta teža). Tog smo Božića prvi puta putovali na sam Božić. Nadam se i zadnji put. Nakon požara, koji nas je zadesio jednoga dana dok smo se bezbrižno šetali po zagrebačkom Adventu, imali smo potrebu preskočiti taj Božić, baš kao u onom filmu. No, drugi nam to nisu dozvolili. Nekako smo ga obavili i jedva čekali ovaj pravi, s našim Zlatikom. Pripremali smo Božićne zvjezdice, zdrave medenjake za Zlatiko, Božićni kruh, … Dašak svega pokušala sam unijeti s ovih nekoliko skromnih fotografija. No, kako je već vrijeme Uskrsa, neću više duljiti o Božićima (do prve prilike 🙂 )
Nadam se da će mi se, do sljedećeg posta, iskristalizirati ovi novi pojmovi ili barem neki od njih, pa da mogu hrabro krenuti u nove blogovske pobjede.
P.S. hvala mojoj cimi-kumi koja me često podsjećala na to da se pokrenem u ovom smjeru 🙂
I, jesam li objavila?
Predivan, prezanimljiv i presimpatican prvi blog. Veseo, pun optimizma i pozitivne energije koja nam je svima potrebna. Takve stvari drze covjeka i guraju naprijed, da zna koje su prave zivotne vrijednosti 😉. Sretno🤣😍😎
Hvala ti Tomislave na lijepim riječima 🙂
Hrabro, motivirajuće, s jasnom porukom da se sve može kad se hoće i neodoljivom željom za jooooš puuuno blogova od strane ove divne žene i mamike! Sretno i veselimo se novim mislima.
Vasa, od sada, vjerna čitateljica
Hvala ti puuuuuuuunoooo Marova mama na ovakvim divnim riječima i željama. Sad sam dobila još jedan veliki vjetar u leđa 🙂
Čestitam na prvom postu i puno uspjeha dalje 🙂
Hvala ti puno 🙂
[…] svoj prvi blogorođendan! Godina je proletjela i sad mi je drago da sam krenula, vođena uzrečicom “Za godinu dana bit će vam žao što niste krenuli danas”. Donijela mi je ugodna iznenađenja, neke sulude stvari za koje nisam ni znala da su moguće i jako […]
[…] a to su pisanje i fotografija. Blog je bio idealno mjesto koje će spajati to dvoje. I tako je u proljeće 2018. g. započelo moje […]