Mislila sam da znam što je ljubav. Više puta.
Prvi puta sam to mislila kada sam imala prvog dečka. Prva ljubav. Prvi zalasci Sunca. Prva uzvraćna ljubav. Za razliku od one platonske prema Leonardu di Capriju. Ili dečku iz susjednog razreda, koji nije znao niti kako se zovem, a kamoli da je bio zainteresiran za mene. A nije mu ni za zamjeriti. Bila sam prištava, debela i masne kose. Premija.
Mužić
Onda sam opet mislila da znam što je ljubav kada sam upoznala budućeg. Već nakon mjesec-dva znala sam da je to to. Iako sam mjesec dana prije toga razmišljala o samostanu i o tome kako su svi dobri dečki zauzeti ili gay. I on je bio. Zauzet. Ali ne još dugo.
Pas
Kasnije sam pomislila da sad sigurno znam što je ljubav. Ona prava bezuvjetna, kada sam u šaci doma donjela najslađeg (i najzločestijeg) štenca bigla. Vodili smo ju svugdje sa sobom. Na planinarenje, obiteljske izlete, putovanja od Splita do Osijeka, od Međimurja do Istre. Školovali ju za psa spasioca, iako je najrealnije bilo da će ona spasiti samo hranu koju putem nađe. Uživala je s nama kao punopravni član obitelji te i dalje tvrdim da je imala (i još uvijek ima) bolji život od mnogih ljudi, topliji dom te ljubavi više nego što bi neki psomrzitelji osjetili za 100 života.
Mia
A onda je došla ona. Sa 3100 g ljubavi i 50 cm slatkoće. Iako smo u rodilištu proslavile naše prvo Valentinovo, nije to bila ljubav na prvi pogled, jer se prvog pogleda ni ne sjećam od šoka. Niti ljubav na drugi pogled. Jer sam ju nekoliko dana i noći (umjesto da sam spavala, Tea nesretnice!) gledala u nevjerici i nisam mogla pojmiti da je moja. Nisam znala što da radim s njom. Nisam znala što me čeka. Ali sada znam jedno – ona je nešto najljepše na svijetu. Ili kako to Kedžo kaže bolje nego ja:
“Ona vuče moje niti i tako mora biti.
Ona je najljepše od svega što znam.”
2 odgovora