Gledam te dok spavaš. Trebala bih biti sretna i zahvalna. Osjećati mir i postojanje u ovom lijepom trenutku. Onako kao kad vrijeme stane. Kad ni ne čuješ svoj dah, kad imaš osjećaj da lebdiš i da ovo oko tebe nije stvarnost.
Umjesto toga osjećam veliku tugu. Bol.
Tužna sam.
Ležim na leđima i rukom dodirujem svoj trbuh. Napipavam rebra, kao da samu sebe pokušavam uvjeriti da sam još tu, još sam živa, ovdje sam. Držim se. Plivam na površini, hvatam zrak nekako.
Osjećam kako je težak i gust zrak ljetne večeri. Udah. Izdah.
Mozak nema mira
Pokušavam ne misliti o ničemu, malo odmoriti od razmišljanja, planiranja, željenja… samo biti tu. Sada. Opustiti se.
Ali neda mozak.
On šalje signale da nešto ne valja, nešto boli. Tu iznad rebra, između grudi. Tu je nekako teško i bolno. Kao kamen koji pritišće svom silinom. I neda da udahnem do kraja. Ni izdahnem.
Bole sva razočaranja koja sam godinama skupljala, boli svako „Ne“, boli svako „Nisi vrijedna“.
Tužna sam.
Osjećaj krivnje
Boli i znaš da neće uskoro proći. Ne zaboli preko noći, ne odlazi ni preko dana. I osjećaš krivnju jer boli. Kao da te ne smije boljeti.
Jer vidi koga imaš pored sebe.
Pogledaj malo bolje taj pravilan nosić. Vidi njega kako udiše zrak. Spokojno.
Vidi te mekane obraze, do nedavno crvene od trčanja po plaži. Tako su mekani, svileni, glatki…
Pogledaj to čelo. Mlada kosica raste po njemu i pokazuje da se sve mijenja, sve ide u krug. Sve dolazi i prolazi.
Pomiriši tu svilenu kosicu. Zlatnija je od najsjajnijeg zlata. Kovrčava i ravna, suha i mekana, sve je. Moja je i tvoja je.
Pogledaj te usne, zatvorene, mirne… a do nedavno su pričale 100 na sat.
Stani.
Sklupčaj se uz nju.
Nasloni nos na nos, čelo na čelo.
Pusti suzu da se osuši. Proći će.
P.S. Ako i vi osjećate nekakvu tugu ovih ili bilo kojih dana dana, zbog bilo čega, probajte pisati. Kažu da pisanje ima terapeutski učinak. Više o tome pročitajte na blogu Naranča – https://narancablog.com/2019/10/31/terapeutski-ucinci-pisanja/
