Jutros sam uzela u ruke knjigu “Fitness i napolitanke” Mateje Klemenčić.
Pročitala sam tek prvih 10 stranica knjige. A kao da je svaka stranica o meni.
Neki dan mi je jedna žena rekla da ličim na Mateju. Ne znam je li mislila na kilažu (haha malo crnog humora). Šalim se, sličimo u licu i boji kose.
Ali sličimo si jako i po životnim iskustvima. Sve ono što sam pročitala u samo tih 10 stranica, osjetila sam jako. Iskreno se bojim čitati dalje, jer bi moglo otvoriti neke rane koje očito nisu zacijelile, iako sam bila uvjerena da jesu.
Prisjetila sam se puno toga. Baš kao što Mateja piše, kad imaš (neki određeni ) višak kilogrma, ti nikad nisi dovoljno dobra. Nisi dovoljno dobra prijateljica, nisi dovoljno dobra kćer, nećekinja, učenica… svi te mjere samo kroz tvoje kilograme. Kao da imaš kugu i svi će pomrijeti od tvoje debljine. Sve ćeš ih zaraziti i svi će postati debeli.
Kad pogledam svoje fotografije u prošlosti, ne vidim gdje je taj višak kilograma. Tko je uopće tu na svijetu da određuje što je to točno višak kilograma? 5? 10? Govorim o ovim sitnim “viškovima” (zašto bi uopće bili višak ako je osoba zdrava), ne govorim o pretilosti i situaciji kada osoba ima 50 kg viška što ugrožava njeno zdravlje i njen život. Po tretmanu okoline cijelo svoje djetinjstvo i pubertet imala sam osjećaj da sam onaj pretili Amerikanac kojem trbuh visi do koljena, ima oko 150 kg i jedva diše dok priča.
A nisam izgledala tako.
Samo me društvo tako tretiralo.
Svaki moj gubitak kilograma veličao se kao da sam iza sebe ostavila neizlječivi tumor. Zapravo, sigurna sam, da tada nitko nebi tako pljeskao. Jer to je “samo” zdravlje. A izgled je bitniji. (sarkazam!). Svaki moj dobitak kilograma popraćen je gomilom riječi koje su imale za cilj da se osjećam da manje vrijedim, da sam nula, da sam loša osoba. Da se što prije riješim tog #viška”. Loša sam jer sam se udebljala, HEJ, KOME JE TO NORMALNO? Zašto se tako ponašate, koji vam je ku*ac?
U prvoj se trudnoći nisam udebljala ni kilograma, ni grama. Mršavila sam dok je moje dijete raslo i u jednom trenutku pitala ginekologicu je li s mojom bebom sve u redu. Nisam bila na dijeti, da ne mislite. Zapravo, bila sam, ali iz zdravstvenih razloga – trudničkog šećera. Nisam gladovala, samo nisam smjela jesti slatko, a to je očito moj najveći problem. Jedna divna žena rekla mi je da volim slatko, jer ne volim sebe (to je bilo prošle godine i još se nisam oporavila od te rečenice). Koliko sam samo hvalospjeva dobila na svoj izgled u trudnoći. Imam osjećaj da ni trudnica ne valja i nije dovoljno dobra ako se udebljala. Sad ću vam reći jednu revolucionarnu stvar – kad ostanete trudni onda vam trbuh raste, znate, unutra je jedno živo biće koje je iz dana u dan sve veće i logično je da mu treba sve više mjesta. Pa se zbog toga trbuh širi i raste i žena je “sve deblja”. Smiju li bar trudnice imati trbuh?
Možemo li prestati buljiti u ženske trbuhe? Ako malo naraste, možemo li prestati šaputati s kolegama: ”je li trudna? Ili se samo udebljala?” Možemo li pustiti ljude da žive na miru i gledati svoje trbuhe i ostala posla?
Budući da imam doma dvije djevojčice, znam koliko posla je preda mnom. Već sad znamo dobiti komentar okoline kako je moja starija mršava. PREmršava. U odnosu na koga ili što? “Treba ju malo udebljati”. Ne treba nju ništa. Ona treba biti samo zdrava i sretna. Sve ostalo MOŽE, ALI I NE MORA.
Budimo malo više zahvalni na tome što smo ovdje.
Sada.
Živi i zdravi.
Sa 5 ili 10 kilograma “viška” ili “manjka”.
Idemo vidjeti u drugima ono što oni jesu, kako se osjećamo u njihovom društvu, što ćemo zajedno raditi. Prestanimo ljude mjeriti po njihovoj težini.
Ljudi su, barem u mom svijetu, puno više od puke brojke na vagi.
