Najavljeni štrajk u školama otvorio mi je staru, dobro poznatu, ranu zvanu “nemam kud s djetetom”.
Ovako počinje ta rana
Priča kreće još od malih nogu, još kad dijete možda ni ne hoda s tim malim nogama.
Brzo prođe ta prva godina. S prvim djetetom znana kao “tko preživi, pričat će”. A s drugim “Imam li ja dijete i jesam li pretjerivala s prvim?”.
Tad se već prvi put suočavaš sa sindromom “nemam kud s djetetom”. AKO si sretnik koji dobije vrtić, ho ho ho… nemoj se prerano veseliti, no no!
AKO dobiješ vrtić
Ova mi je tema gorko-slatka jer živim u gradu (Umag) u kojem je vrtić besplatan i kojeg dobiju svi (radili – ne radili). Živjela takva odluka! Bog zna (a i moj muž, njih dvoje znaju sve o meni 😄) da je bilo dana kad nisam radila, a moje dijete je išlo u vrtić (i da si možda to ne bih mogla priuštiti da nije bilo besplatno).
Za ljude koji ne dobiju vrtić, a moraju na posao kad dijete napuni 12 mj. – postoji posebna nagrada na nebu jednog dana: gratis wellness 24/7, neograničene količine čokolade (i vina), dadilje i za djecu i za muža (žene u 40.-ima će shvatiti 😂 )
Tako kažu da te utješe kad si na Zemlji.
A na Zemlji ili u zemlji (Hrvatskoj) postoji mali milijun nelogičnosti od kad dobiješ dijete, poput “jebiga moraš na posao kad dijete napuni 12 mj., tko ti je kriv šta si ga rađala pa sad nemaš kud s njim. I što nemaš babu i dedu koji su u penziji, jer su te rano imali”.
Ili recimo dobiješ vrtić i treba ti tjedan dana godišnjeg da odradiš prilagodbu djeteta na vrtić. Ali ne dobiješ godišnji jer: “nećeš moći koristiti to pravo, iako si ti pravnica u naše preduzeće, ali jebiga Tea, tebi ne cveta cveće u naše preduzeće”. Pa uzmi lažno bolovanje, jer na lijep i pošten način ne ide. Ili nosi dijete sa sobom na posao (Tea napravila. Pa u jednoj ruci držala dijete, a s drugom radila na kompjuteru. Ne, ovo nije priča pred 100, nego pred koju godinu).
Ili recimo dobiješ vrtić, ali “rodila si u krivo vrijeme!”. Oh da, da. Znat će sve mame koje nisu rodile u 7. ili 8.mj. (a takvih je – gle čuda – većina), da će ti se istek porodiljnog (plus stari i novi godišnji i štagod još možeš navuć’) poklopiti s kretanjem u vrtić – samo ako rodiš cca u 7. ili 8. mj. Ostali mjeseci – baj baj! Npr. rodiš u 2.mj. (kao ja), dijete napuni 12 mj. isto u 2.mj. (logično, jel?), ti moraš na posao u 2. ili 3.mj, ALI vrtić prima djecu tek od 9.mj. Tu te prvi put odalami sindrom “nemam kud s djetetom”. I to ne na par dana, nego na čitavih fakin 6 mj.!!! 6 mjeseci iliti 180 dana (cca). Sto osamdeset puta reci “nemam kud s djetetom” (i neće biti lakše ni 181. put).
Zato je situacija gorka – imaš vrtić, ali nemaš ga – još! Kao npr. kad se tek zaposliš – imaš posao, ali nemaš para – još. Tko preživi do prve plaće 15. u sljedećem mjesecu – pričat će!
Dijete krene u vrtić
Mašala! Dogodilo se i to! Ding-dong! Zvone crkvena zvona. Vatromet puca i bliješti na putu od kuće do vrtića (ok, ni to se danas ne smije. Mislim na vatromet općenito, ne na vatromet od vrtića do kuće – on je ionako izmišljen i postoji samo u majčinoj glavi – i ona se pravi da se ne događa). Na ulasku u vrtić dočekaju te s pjenušcem, jer treba nazdraviti ovom svečanom činu. (Šalim se, pjenušac sam popila doma. U 8 ujutro? Da, hvala na pitanju, negdje u svijetu jer sigurno 18h, nemojmo sada cjepidlačiti zbog jedne jedinice!)
Ako si sretnik koji radi kao i vrtić – a to znači od ponedjeljak do petka ujutro (ali ne prerano i ni slučajno prekasno. Kasno= sve nakon 16h!) U današnje vrijeme kad mnogi roditelji rade do 17h, ne znam kojom logikom možeš doći po dijete do 16:30. Osim u Umagu. Ovdje roditelji većinom dovoze dijete u 8:29 (jer možeš doći do 8:30), a dolaze po dijete u 15:00. Gužva je u 15:00 veća nego kad se dijeli besplatan bakalar i Božićne zvijezde na Badnjak. Redovi na ulasku na parking, redovi ispred vrata. Otimačina za titulu “ja sam najbolja majka u univerzumu, jer moje dijete neće ostati u vrtiću ni minute dulje od 15h”. Zaključujem da većina roditelja u Umagu radi od 9 pa do… 14.30? Zanimljivo radno vrijeme, uvijek sam se pitala gdje se mogu prijaviti?
E sad… ako ne radiš svečanim radnim vremenom zvanim “samo preko tjedna i samo ujutro”, nego nedajBože radiš u turizmu ili ugostiteljstvu, u jednom turističkom mjestu, baš čudno podudaranje, šta ne? Kao Sava koja teče ispod Savskog mosta. E onda se možeš slikat i s čudom zvanim “dijete ide u vrtić”. Jer radiš i vikende i petke i svetke. I ujutro i popodne. I gle još jednog čudo: Nemaš kud s djetetom!!! Jer ti možda i roditelji i muž rade isto u turizmu. Pa ili “čiči kući bez para” ili vodi dijete sa sobom na posao (hvala šefu koji mi je to dozvolio!). Pa ga uspavaj u skladištu pored svojeg radnog mjesta. Jer “vuci vole kad nemaš škole”. Ili imaš škole, ali nisi baja ni rođoslav da te se ugura na poziciju gdje je normalno radno vrijeme.
Istinita priča: moje dijete sa mnom na poslu, nedjeljja, ljeto 2018.: 👇
Dežurstva
Brrrrrr… tema oko koje se lome koplja. Opet udaraju pretenduše za mjesto majke godine, jer “neće moje dijete ići u vrtić preko ljeta. radije da je doma s babom koja se jedva kreće, ali neka selo vidi da ja nisam nemajka koja vodi dijete u vrtić preko ljeta. radije da je doma na mobitelu po cijele dane dok ja radim, samo da nije u vrtiću, nedo bog većeg zla.” Jer ono što će selo reći, uvijek je važnije od onoga tko se i na koji način brine o djetetu!
ALI, prije nego se uopće usudiš biti nemajka koja šalje dijete u vrtić po ljetu (ili za vrijeme zimskog dežurstva) – jer radiš i nemaš 17 tjedana godišnjeg da ispratiš sve te praznike, dežurstva, spajanja, čišćenja vrtića i ostalih veselih blagdana tijekom godine. Prije nego se prijaviš na listu za nemajku – na listi stoji CRVENIM VELIKIM SLOVIMA da se na tu listu za dežurstvo upišu samo oni koji imaju stvarnu potrebu za vrtićem. Majke ti mile, stvarna mi je potreba ponekad buljit u strop i ne radit ništa, ali tko si može priuštit zadovoljene takve potrebe? “Trebam vrtić, hvala na pitanju!” odgovaram. (Iako me nitko nije pitao, pravim se kao da je. Zamislite me kako stojim u vrtićkom hodniku, gledam u tu listu, stavljam ruku na srce i govorim na glas “Aaaaaaa…. hvala vam na pitanju, baš lijepo da brinete o meni, uzet ću vrtić.!” I još se lagano naginjem glavom i tijelom prema naprijed, kao da sam osvojila Oscara. Okrećem se po cijelom hodniku i govorim “Hvala, hvala, hvala svima.”
Prođe vrtić. Dođe škola. Iliti “svaki mjesec neki klinac zbog kojeg djeca ne idu u tu istu školu”.
Dijete mi je 2. razred. U prvom razredu svaki mjesec nisu išli u školu zbog nečega.
Ne govorim napamet, ja pobrojala:
9.mj. – opet vatromet i pjenušac. Šalim se. Tu je ipak bila “suza suzu stiže” i “sad napokon razumijem zašto svi drame oko polaska u školu”. Jer do jučer su mijenjala pelene (one platnene, molim lijepo!), a sad nosiš preeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeetešku školsku torbu (jesam li rekla da je torba odvratno teška?!). Ajde ovaj mjesec se ide u školu, ali prvi tjedan nema produženog boravka pa – uzmi godišnji ili lažno bolovanje.
10.mj. – ne sjećam se, ali dajem ruku u vatru da je bio ili Dan učitelja ili nešto treće – pa se nije radilo. Uzmi godišnji ili lažno bolovanje. “tko ti je kriv, šta si ga uopće rodila”
11.mj. – Svi sveti ili Dan mrtvih. Ne radi se taj dan, plus još par dana, jer su sad neki novokompovani jesenski praznici. Ili jesenji. Snađi se!
12.mj. – Božićni praznici, koji se nastavljaju i na:
1.mj.
2.mj. – opet zimski praznici. “tko ti je kriv što nemaš za skijanje, pa mrziš ove nove školske praznike”.
3.mj. – eto nam i Uskrsa. I novih školskih praznika. Uskrsnih. Ili Uskršnjih. Nikad nećemo znati. (“šta nisu bili praznici i prošli mjesec?” – retoričko pitanje). Koji se protegnu i na:
4.mj. A taj 4.mj. 2024.g. donio nam je i prve ikada izbore usred tjedna – u srijedu. Srijeda iliti “ne dajmo dijaspori da dođe u RH glasat za KraDeZe”. Koji je ipak pobijedio. Čabe si krečijo.
5.mj.: prvi peti ili prvi maj ili praznik rada. Neradno. Srijeda. Ti radiš za sebe – snađi se. Radiš, bio praznik ili ne.
5.mj. – 2. put: 30.5. – Dan državnosti. Četvrtak. Spajanje s petkom. Snađi se. Na taj dan “palo” je i Tijelovo – praznik za kojeg nitko ne zna šta je i “komu, čemu”, ali je važno da je neradan dan.
6.mj.– škola završila taman prije praznika 22.6., koji je nažalost “pao” u subotu. Kmeee. Ili ne.
Bio je i neki štrajk, ali ne pamtim više.
Podržavam ideju svakog radnika i općenito čovjeka na borbu za veća prava, veću plaću, veće blagostanje… I sama se borim kad god stignem. Nekad u tišini, nekad (ovakvim) tekstom. Bila sam organizator jedinog prosvjeda studenata na Pravnom fakultetu u Zagrebu (u zadnjih “100” godina). Ovaj najavljeni štrajk i situacija kad opet nemam kud s djetetom otvorila je staru ranu zvanu “nemam kud s djetetom”. Iako radim za sebe i većinu vremena sam doma. Većinu ne znači uvijek – jer imam potrebu izaći na teren i fotografirati. Ili idem na edukaciju van kuće.
Snađi se druže, snađi se Tea, snađi se roditelju, po 358., ali ne i zadnji – put!
VAŽNO: cilj ovog teksta nije pljuvanje po štrajku, nego podrška svim roditeljima koji su se bar jednom našli u situaciji zvanoj “nemam kud s djetetom”.
